Ogorčen na svoju Demokratsku stranku, ali i kompletnu „srpsku političku kuhinju“, Zoran Živković u intervjuu za „Alo!“ najavljuje da će pokušati da povede unutarstranačku opoziciju u menjanje „najbolje partije u Srbiji“.
- Prekinuo sam političku apstinenciju jer se prelila čaša mog strpljenja i podnošenja svega što se dešava u Srbiji. Mnogo stvari ne valja i gore je nego što je bilo pre sedam-osam godina. Neki aspekti su gori nego u vreme Miloševića. Bolje je, naravno, opšte stanje nego pre 5. oktobra, ali pre će biti da su tome doprinele one prve godine ozbiljnog reformskog rada, nego ona kohabitacija sa Koštunicom ili ove današnje čudne koalicije. Ima li makar jedna stvar koja je u Srbiji bolja nego pre osam godina, osim belog šengena, koji koristi svega dva odsto stanovništva?
- Šta je kap koja vam je prelila čašu?
- Nastavak pogrešne, sulude i neodgovorne politike prema problemu Kosova bila je kap koja je pala onog dana kada nismo dobili status kandidata. Taj status praktično ne znači mnogo, ali je simbol da kao država hoćete nešto ozbiljno da uradite. Nakon tog velikog političkog poraza vlast kaže da idemo dalje istom politikom?! Ljudima iz EU je bilo najlakše da Kosovo postave kao glavni razlog nedavanja statusa, ali razlozi su i ogromna korupcija, nepoštovanje zakona, najkomplikovanije procedure za dobijanje bilo čega što vam treba od države… A sve to se na kraju svodi na korupciju.
- Pa ko je najodgovorniji za korupciju ako ne DS, koji vodi vladu?
- Naravno da je vlast najodgovornija za to što smo evropski prvaci po korupciji. Nije DS jedini odgovoran, ali jeste najodgovorniji.
- Šta znači angažman „sa platforme unutarstranačke opozicije“?
- To znači da ću koristiti priliku da na svaki mogući način što veći broj članova DS-a upoznam sa svojim stavovima. Bilo bi logično da jedan iskusni, bivši visoki funkcioner i u partiji i u državi bude član Glavnog odbora DS-a, pa da tamo kaže šta je dobro, a šta loše. Nije malo iskustvo 20 godina biti član neke organizacije, a pet godina biti zamenik Zorana Đinđića.
- Dakle, cilj vam je da uđete u GO?
- Ne, samo kažem šta je logično. Pošto nemam mogućnost da direktno govorim rukovodstvu stranke i članovima GO, onda ću koristiti sredstva koja su mi na raspolaganju, a to je javnost.
- Ima li na javnim funkcijama ovako nezadovoljnih demokrata?
- Naravno da ima, ali oni čuvaju svoje fotelje. Ima ih među ministrima, direktorima, predsednicima opština… Nezadovoljni su i gadi im se to što se dešava sa strankom.
- Kako objašnjavate to što sede u udobnim foteljama, a šatro im ne valja?
- Ne mogu to da razumem. Dobijam odgovore: „I ja mislim kao ti, ali znaš, imam decu“. Pa i ja imam decu, a ne fikuse u kući. Onda kažu: „Hajde, samo ti povedi, a mi ćemo za tobom“. Nemam problem da budem čak i onaj ovan kojim se razvaljuju vrata i da me od toga boli glava, ali pitam šta je sa drugima. Znao sam da živim i u vreme Miloševića, i van politike i u njoj. Nisam imao egzistencijalne probleme, već sam osećao gađenje prema stvarnosti.
- Da li vam je gađenje opet motiv?
- Isti mi je nivo gađenja. Problemi nisu isti, ali je njihov intenzitet isti kao onda kada je vladao Milošević. Ne možemo ponovo da gubimo deset godina života, ovoga puta zbog Tadićeve vlasti. Problemi koje gledamo svaki dan mi ne dozvoljavaju da ćutim. Neću smetati svojoj stranci u predizbornoj kampanji, spreman sam i da pomognem, ali očigledno je da to nikome ne treba.
- Kakav je danas vrh DS-a?
- Tamo nema nikoga iz vremena Đinđića i to samo po sebi ne mora da bude loše, ali u ovom slučaju je loše. Promene su, po nalogu Koštunice, bile stvaranje sanitarnog otklona prema onima koji su vodili stranku u vreme Đinđića i godinu dana nakon njegove smrti. To je bio uslov za kohabitaciju i to je izvršeno.
- Šta je DS time dobio, a šta izgubio?
- DS se okrenuo besomučnoj borbi za popularnost koja je važna u politici, ali samo kao inicijalni deo političkog procesa. Međutim, ljudi ne glasaju za vas zato što ste lepi, ličite na nekog glumca ili što volite da pevate, nego vas narod bira da mu rešavate probleme. Moja stranka nije rešila nijedan problem za ovih sedam godina, iako je najpopularnija. Tadić ima rejting i popularnost koju Zoran Đinđić, da je živ, nikada ne bi imao, jer kada radite, onda stvarate i odijum, čak i kod ljudi za čije dobro radite. Mora da zaboli da bi bilo bolje.
- Mislite li da je odustajanje od, za vas štetne, politike DS-a moguće bez personalnih promena u stranačkom vrhu?
- Sigurno je da postoji mnogo ljudi u rukovodstvu DS-a koji ne bi trebalo da budu ni članovi stranke, a kamoli rukovodioci.
- Na koga konkretno ciljate?
- Ima ih dosta, neka se pogledaju međusobno.
Svađa u Predsedništvu
- I Đinđić je od 1994. do 2003. kreirao politiku stranke, ali on ju je, za razliku od Tadića danas, proveravao na Predsedništvu, Glavnom odboru, pa i na Skupštini ako treba. Danas su glavni odbori puni klimoglavaca, osim kad se posvađaju ljudi u Predsedništvu.
Na koje svađe mislite?
- Pa evo, na primer, na poslednjem GO suština je bila borba bivšeg i sadašnjeg zamenika predsednika stranke ko će biti kalif umesto kalifa, a to traje već godinu dana. To su stvari koje uništavaju demokratski duh u mojoj stranci. Ali i dalje mislim da je to najbolja stranka u Srbiji, samo je treba otrezniti i vratiti izvornim vrednostima.
Nisu me ućutkali ni mnogo jači igrači, neće ni ovi
- Zašto mislite da ste idealni srpski Sanader? Šta to mogu da vam napakuju?
- Uvek nešto mogu da napakuju, kao što su mi pre dve godine pakovali aferu sa vinogradom i razne druge gluposti. Dobio sam iz vrha vlasti poruku da navodno Evropa traži srpskog Sanadera, a da sam ja savršen za to.
- Da li je poruka stigla od nekog iz DS-a?
- Reći ću samo iz vrha vlasti. Kako mi je objašnjeno, niko od velikih majstora srpske političke kuhinje neće ni da trepne zbog mene, stranka ne stoji iza mene, niti neke interesne grupe. Hvala bogu da je tako. Stranku treba da bude sramota što ne poštuje ljude poput mene. Potpuno sam čist.
- Onda ne morate da brinete, ne možete da budete srpski Sanader?
- Naravno da ne brinem, nasmejao sam se kada sam to čuo. Ova poruka, koju sam dobio iz vrha vlasti, bila je upozorenje da malo ućutim, da ne kritikujem režim. Ni mnogo jači igrači nisu uspeli da me ućutkaju, neće ni ovi.